***

Tema oblačenja ili onoga 'što je u modi' izlazi i proizlazi iz svakog znaka vremena. U trgovini ljepote i recepata, biramo ono što je lijepo a isti koncept lijepoga nam se nudi ovdje ili ondje, ovisno o vremenu, mjestu i kulturi u kojoj odrastamo i živimo. Svaki kršćanin je pozvan svjedočiti Krista u svim porama života, pa tako i onim svakodnevno-pripadajućim.

U redovničkom i svećeničkom životu u zadnje vrijeme (koje bih ograničio na zadnjih nekoliko desetljeća) mogu se primijetiti neki pristupi. Mnoge kongregacije i  svećenici napustili su, ili skoro-napustili jednostavno redovničko/svećeničko odijelo kao znak posebne i posvećene pripadnosti Bogu.

U ovom fenomenu (nazovimo to tako) mogu se danas primijetiti razna 'račvanja' u kojima se često a priori zaključuju razne pripadnosti – ugrubo rečeno: stalno-nosac redovničkog/svećeničkog odijela = tradicionalist; otpad-nosac redovničkog/svećeničkog odijela = progresist.

Ovaj polarizirajući začarani krug poput 'Big banga', ili poput dva suprotna pola još se više širi svakom analizom koja izaziva promišljanje istoga. Između dva ekstrema ostaje izvanvremensko zdravo razmišljanje o krsnom pozivu svakog dijela Kristova Tijela.

Cijela povijest čovječanstva i religija pokazuje da su osobe uvijek bile i svojom odjećom u odnosu sa svetim – barem za vrijeme kulta, te da su isto tako imale razne simbole kojima su pokazivali pripadnost određenoj religiji, ideologiji, vjeri, običaju itd.

Biblija je bogata primjerima iz kojih se izdvajaju primjeri Ilije i Elizeja te propisi o svećeničkoj odjeći u Levitskom zakoniku. Evanđelje ništa ne dodaje Starom zavjetu već 'upire prst' u farizejštinu koja svoju prazninu natkriva obiljem vanjskog izgleda (slikovito rečeno: kao kada bismo stavili široku haljinu na štap i upalili veliki fen da puše ispod – ovdje bismo haljina i štap bili mi, a intenzitet upuhivanja bi bile ljudske hvale i isprazna čestitanja; ova slika naravno ostavlja prostora razmišljanju i kombinacijama koje daje).

Odijelo je znak. Onaj koji ga nosi na određeni način pokazuje ono što nosi unutra/iznutra. Ovdje je bitno osvijetliti nekoliko crtica kako ne bismo kao kršćani šetali iz jednog ekstrema u drugi te polarizirali 'svjetovno' odijelo od 'duhovnoga'. Ove crtice su temelj za građenje dobrog ukusa koji nije začahuren u nečije serviranje mišljenja i prijedloga već iz njega izlazi i svjedoči na svoj način ne zaboravljajući fundament.

Ovdje se možemo osloniti na dva važna biblijska citata: Post 2,25 i Post 3,7.

Post 2,25 "A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida"

Post 3,7 "Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli"

Ovdje je važno razlikovati dvije stvari – "bijahu oboje goli – ne osjećahu stida" i "upoznaju da su goli"; tj. – odnos između 'ne-biti obučen' i 'biti gol'. Stvorenost praroditelja prije grijeha pokazuje njihovu ne-obučenost dok ih prvi grijeh razgolićuje – postaju svjesni da su goli.

Grijeh ih je dakle razgolitio od milosti Božje. Ovo razlikovanje je temelj shvaćanja kršćanskog pristupa oblačenju. Kršćanin je onaj koji oblači Krista (Gal 3,27). Dakle, već oblačenje prilikom krštenja ukazuje bjelinu novoga čovjeka koja ga cijeli život treba podsjećati na krsnu kupelj. U tom smislu, svaki kršćanin je na putu svjedočenja evanđelja i kroz vanjske znakove.

Mi živimo u Kristu (Gal 3,16)

Isto tako, habit redovnika je znak Bogu posvećene osobe. To je znak i simbol koji svjedoči izvana. No, ovdje se ne treba zavaravati – nije habit taj koji uzrokuje život u Kristovom miru i sreći – on je nadopuna u smislu ostvarenja poziva, ali je nužno akcident odabranom unutarnjem hodu prema Kristu.

Često puta se površno analiziraju redovnici prema nošenju ili ne-nošenju habita; kao da bi oni koji ne izlaze iz njega bili neporočni. Često puta onima koji se stalno 'oblače' habit može biti 'fuga mundi' ili pak fuga od ogolićenja ispravljivih vlastitosti. Na isti način, nije dobro u ime modernog vremena odbacivati ovaj znak tihog svjedočenja koji upotpunjuje redovnika ukoliko je prepoznatljiv po svojim djelima vjernosti Kristu i Crkvi. Tada je habit, da se tako izrazim 'pojačalo' svjedočkog hoda.

Ukoliko se isprazni unutrašnjost svjedočenja i ukoliko se svede na bližnja ukazivanja nošenja vanjskih znakova, odijelo prestaje biti zanimljivo kao i osoba koja upućuje takvu vrstu kritike. Isto vrijedi za svakog kršćanina – nije li smiješno ako netko obuče odijelo i ode na promociju, a da nije diplomirao?; da netko ima kompletnu sportsku opremu nekog sporta a da se istim ne bavi na razini opreme koju ima? Obijeljene grobove Isus je davno raz-bijelio.

Otvorimo Gospodinu srca, obraćajmo se iznutra, onda će 'pobjeći' sve prvotne rubrike farizejskog ponašanja upuštenosti u Pisma. Tada ćemo obući Krista koji nas uvijek iznova oblači milošću svojom koju smo izgubili prvim grijehom a dobili krštenjem.

Boga slavi svako stvorenje svim stvorenim; kršćanin-pripadnik određene kulture, jezika, naroda i običaja posvećuje istu stvorenost u kojoj se nalazi ako u njemu svijetli Kristovo svjetlo. Neka svaki kršćanin bude velikosubotnje 'Svjetlo Kristovo' na koje će svi narodi klicati 'Bogu hvala' u prepoznavanju Kristova učenika.

Fr. Srećko, OP