***

Čovjek slika Božja

Stvaranje čovjeka na sliku Božju zauzima središnje mjesto u antropologiji sv. Tome Akvinskog († 1274); pitanje slike i sličnosti u Sumi teologije smatra se vrhuncem traktata o čovjeku.

Slika Božja u duši

Sv. Toma započinje svoje razmišljanje pitanjem o postojanju slike Božje u čovjeku. Naime, ako nema slike Božje u čovjeku, teološka rasprava je završena. U odgovoru Toma preuzima Augustinovu razliku o slici i sličnosti: "Sličnost je uključena u pojmu slike, a slika dodaje nešto pojmu sličnosti, tj. da je izraz (otisak) drugoga; slikom se naime naziva ono što je stvoreno po ugledu na drugoga." Može dakle biti sličnosti, a da se ne radi o slici.

Narav duše uključuje da ona prima svoje postojanje od samoga Boga. To znači da je čovjek, čiju je dušu Stvorio Bog, stvoren za izravni odnos s Bogom. U dubini svoga bića pozvan je na ljubav prema Bogu. Slika Božja nalazi se u razumnim stvorenjima. Samo se za razumno stvorenje kaže da je na sliku Božju. Po svojoj razumnoj naravi čovjek posjeduje dostojanstvo osobe koje mu daje i povlasticu da je na sliku Božju.

Slika označava nečiju izrazitu sličnost, ali može biti nesavršena. To je slučaj slike Božje u čovjeku; zbog toga nesavršenstva Sveto pismo kaže da je čovjek »na sliku Božju«. Slika Božja je savršenija u anđela negoli u čovjeka; ipak milost može uzdići ljudsku narav iznad anđela: najsavršenija slika Božja je u Kristu. "Za označavanje nesavršenstva slike u čovjeku, za čovjeka se kaže ne kaže samo da je slika, nego 'na sliku', čime se označuje težnja prema savršenstvu.

No o Sinu Božjem ne može se reći da je na sliku, jer je savršena slika Oca." Razlika između "savršene slike" i "nesavršene slike" omogućuje relativiziranje pojma slike Božje u čovjeku. Slika ne znači da je čovjek Bog, nego da ima u njemu nešto što očituje sliku božanstva.

Ne može se za bilo koji dio čovjeka reći da je slika Božja: "Čovjeka se naziva slikom Božjom, ne stoga što bi u bíti bio slika, nego što je slika utisnuta u njemu u duši; kao što se denar naziva slikom carevom ukoliko nosi sliku cara."

Stupnjevi sličnosti s Bogom

Ako je slika Božja u čovjeku nesavršena, ona se može usavršavati. Ona nije u nama statična, kao slike koje sami slikamo ili fotografiramo. Ona je dinamična, jer je ljudska narav počelo osobnog djelovanja, sposobna je usmjeriti se prema Bogu te se svojim umom i voljom njemu suobličiti. Slika Božja u čovjeku je usmjerena na promjenu, na prijelaz iz nesavršenstva u savršenstvo osobnim djelovanjem.

Toma razlikuje tri stupnja u sličnosti s Bogom. Prvi nam je dan po našoj razumnoj naravi, a sastoji se u sposobnosti spoznati i ljubiti i Boga. To je dano svim ljudima. Ovdje se može dodati i vlastite razumnom stvorenju: naravna naklonjenost prema istini, dobru i životu u zajednici. To je temeljna, neuništiva slika, a i prvotno dostojanstvo koje se ne može izgubiti.

Drugi stupanj se sastoji u suobličenju Bogu koje čovjek stječe u ovome životu djelovanjem milosti, svojim činima i krepostima. To je djelo kršćanskog ćudorednoga života. Treći stupanj je u savršenoj spoznaji i ljubavi Boga, tj. u blaženstvu za kojim svi težimo: to je savršena slika po sličnosti slave.

Duši je potrebno tijelo

Za Tomu se bît čovjeka ne nalazi ni u samoj duši ni u tijelu: "Sama duša nije čovjek, nego je čovjek složenica od duše i tijela." Time se odbacuje poistovjećivanje čovjeka s njegovom dušom. Ljudskoj naravi je svojstveno da je tjelesna. Toma čak definira čovjeka kao "onoga koji je obdaren razumom u osjetilnoj naravi".

Osjetilno djelovanje proizlazi iz duše ujedinjene s tijelom; djelovanje duše ovisi o tjelesnom organu. Duši je potrebno tijelo. To traži i realizam osjetilne spoznaje i čuvstava. Iskustvo nam pokazuje da je čovjek neodvojiv od osjetilnog djelovanja. Ljudska duša nema urođenu spoznaju stvari, nego je mora steći svojim djelovanjem, pomoću osjetilnog iskustva.

Spoznaja preko osjetila svojstvena je naravi ljudske duše. To vrijedi za svaku naravnu spoznaju, i za spoznaju Boga. Sama narav ljudske duše iziskuje ujedinjenje s tijelom.

Duši su potrebna osjetila; bez njih ne bi mogla izvršavati svoja specifična djelovanja: umnu spoznaju, slobodno djelovanje, duhovnu ljubav. "Ne može se naime kazati da se umna duša ujedinjuje s tijelom radi tijela..., nego obratno. Tijelo je najpotrebnije umnoj duši radi njezina vlastitog djelovanja, to jest radi spoznaje, jer ona po svome bitku ne zavisi od tijela."

Tijelo - punina duše

Tijelo je za Tomu "punina duše". Tijelo stavlja dušu u odnos sa svijetom koji joj je potreban. Duša ne gubi svoju narav time što je povezana s tijelom; ona se ostvaruje po tijelu. No nije sastavljena od tvari i nepropadljiva je.

Odnos između duše i tijela opisan je prema uzoru forme i materije. Duša je forma tijela, jedina supstancijalna forma tijela. Po duši tijelo kao takvo postoji; po njoj je organizirano i po njoj ima život. Narav duše uključuje da ona prima svoje postojanje od samoga Boga. To znači da je čovjek, čiju je dušu Stvorio Bog, stvoren za izravni odnos s Bogom. U dubini svoga bića pozvan je na ljubav prema Bogu.

Anto Gavrić, OP