Ispis

 

trTimothy Radcliffe: Zašto ostati? 

 

Dok Crkva prolazi kroz krizu s višestrukim simptomima (povlačenje izopćenja četvorice biskupa i skandal Williamson, slučaj Recife: 9-godišnjakinja koja je pobacila blizance nakon što ju je silovao očuh, Papin govor o prezervativu…), francuski dnevnik „La Croix“ svaki dan daje riječ poznatoj osobi koja svjedoči o svojim razlozima za nadu. 

 

Danas svjedoči Timothy Radcliffe, bivši Učitelj Reda propovjednika.

 


Ovo je zbunjujući trenutak za katolika. Pogreške u komunikaciji u Vatikanu, nedostatak konsultacije i deklaracije s loše odabranim riječima izazvale su žestoke reakcije u tisku i oštre intervencije međunarodnih vođa.

To je prouzročilo bol i ogorčenje u mnogih katolika, uključujući i biskupe, i naštetilo ugledu Crkve.

Neki se čak pitaju kako mogu i dalje pripadati Crkvi. Ostajemo jer smo Isusovi učenici. Vjerovati u Isusa, ne znači usvojiti privatnu duhovnost i moralni zakonik. Vjera u Isusa znači pripadnost njegovoj zajednici. Oni koje je pozvao da ga nasljeduju kroče zajedno.

Prema staroj latinskoj poslovici, Unus christianus, nullus christianus: osamljen kršćanin nije kršćanin.

 

No, zašto bih trebao ostati član te Crkve? Zašto ne bih pristupio nekoj drugoj kršćanskoj zajednici koje bi službeni stavovi i načini djelovanja bili manje zbunjujući? Time zadiremo u samu srž katoličkog poimanja Crkve. Od početka, Isus je pozivao u svoju zajednicu svece i grešnike, mudre i lude. Rekao je: „Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike“ (Matej 9, 13). I to nastavlja činiti, inače ne bi bilo mjesta za nekoga poput mene.

Divna zajednica prekrasnih i kreposnih osoba, koja ne bi nikada pogriješila, ne bi bila znak Kraljevstva Božjega.

 


Neću nikada napustiti Katoličku Crkvu jer vjerujem da nas Isus poziva da živimo zajedno kao jedno tijelo. U Evanđelju po Ivanu, malo prije svoje smrti, Isus je molio Oca za svoje učenike „da budu jedno“ (Iv 17, 21). Nejasno duhovno jedinstvo nije dovoljno.

 

Vjerujemo u Utjelovljenje, Riječ Božju koja je postala tijelom. Katolička Crkva je vidljivi, utjelovljeni znak jedinstva na koje nas Isus poziva. Neizmjerno se divim mnogim kršćanima koji pripadaju drugim Crkvama, njihov me primjer nadahnjuje, njihova me teologija poučava. No, napustiti Katoličku Crkvu za mene bi značilo zanijekati Isusov radikalni poziv na okupljanje svetaca i grešnika, živih i mrtvih.

 


U središtu našega kršćanskog života nalazi se neizmjerna ranjivost s Posljednje večere. Isus se predaje u ruke svojim učenicima. „Uzmite, ovo je moje tijelo koje će se za vas predati…“ Jedan ga je od učenika izdao, drugi zanijekao, većina ih se razbježala. Pripadati Crkvi znači prihvatiti mali dio te ranjivosti.

Prihvaćamo da nas se uključuje u neuspjehe Crkve kao i u njezin heroizam, u njezinu ludost kao i u njezinu mudrost, u njezine grijehe kao i u njezinu svetost. A i Crkva mene prihvaća s mojim grijesima i s mojom glupošću. Upravo zbog toga je ona „sakrament ili znak jedinstva cijeloga ljudskog roda“ (Drugi vatikanski koncil, Lumen gentium  br. 1.1).

 


Ipak, nalazimo se u trenutku krize Crkve. No, krize mogu biti plodonosne. Posljednja večera bila je najdublja kriza koju je Crkva poznavala: Isus je upravo podnosio ponižavajuću smrt, a zajednica se je raspršila.

 

U svakoj Euharistiji spominjemo se kako je Isus od toga učinio trenutak dublje prisnosti, dar svojega tijela i svoje krvi. Poslije Uskrsnuća Crkva je bila pred razdorom. Hoće li pogani biti primjeni u Crkvu i hoće li biti primorani prihvatiti Zakon? Zajednica se je nalazila pred propašću, ali je preživjela kako bi se mogla otvoriti i nama, poganima. Nakon Petrova i Pavlova mučeništva mnogi su vjerovali da će Isus upravo tada ponovno doći.

 

No, nije došao. I bila je to nezamisliva kriza nade, ali je dovela do pisanja Evanđelja. Svaka kriza, ako se živi u vjeri, vodi k obnovi i novomu životu. Kriza što ju trenutno podnosima stvarno je umjerena, u usporedbi s krizama koje su podnosili naši preci. Kriza modernizma, prije jednog stoljeća, bila je puno ozbiljnija. Ipak, naša mala kriza može biti plodonosna, ako ju živimo u vjeri.


Koji bi to mogli biti plodovi? Ponajprije, poticaj na otvoreniju raspravu unutar Crkve. Počevši od traumatizama Reformacije, svaka se je kršćanska konfesija pokazivala nervoznom dok se raspravljalo o predmetima nesuglasica, bojeći se da to ne ugrozi jedinstvo.

 

No, samo razboritom i blagotvornom raspravom možemo svjedočiti svoju vjeru. Sam Papa je nastojao uvesti više rasprave u Crkvu, na primjer u Sinodi biskupa. No, ostajemo nervozni na pomisao o  razmjeni misli s onima koji drugačije misle. To je nedostatak povjerenja u um koji smo od Boga primili. Ne bojmo se rasprave.

Crkva se je, uostalom, othrvala pokušajima dominacije autoritativnih vladavina: rimskih careva, apsolutističkih monarha Prosvjetiteljstva, velikih carstva XIX. stoljeća, Komunističkoj partiji u Istočnoj Europi… Te bitke, nužne za obranu slobode Crkve, dovele su do strukture vlasti odviše centralizirane i udaljene od zbora biskupa.

 

Došao je trenutak da ih se više uključuje u postupak odlučivanja. Oštra reakcija nekih biskupa na sadašnju situaciju daje nadu za ponovno uravnoteženje u tom smislu.

Ponizno i dirljivo pismo Benedikta XVI. biskupima o pitanju integrista pokazuje njegovu pozornost na njihove preokupacije i njegovu želju da bude s njima u dijalogu. Dakle, ne bojmo se, sačuvajmo nadu.

 

 

 

 

0
0
0
s2sdefault
powered by social2s