joomla social media module

2020 11 10 f j m naslovna

 

U ponedjeljak, 9. studenog, na splitskom groblju Lovrinac, uz vojne počasti pokopan je fr. Jozo Mravak, član Hrvatske dominikanske provincije Navještenja Blažene Djevice Marije i vojni kapelan Hrvatske ratne mornarice u vojnoj kapelaniji „Sv. Nikola Biskup“ u Splitu.

 

Od pokojnika su se oprostila njegova rođena braća i sestre, rodbina, braća dominikanci i sestre dominikanke, drugi redovnici i dijecezanski svećenici, pripadnici HRM i ostali vjernici laici.

 

Sprovodne obrede predvodio je mons. Jure Bogdan, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj, a od dragog pokojnika u ime vojnih kapelana oprostio se don Branimir Projić, dekan Splitskog dekanata. U svojoj propovijedi mons. Bogdan zahvalio je bratu Jozi za njegov višegodišnji pastoralni i dušebrižnički rad u Vojnoj biskupiji, istaknuvši njegovu jednostavnost i skromnost, ali ponajviše njegovu ljubav prema Katoličkoj crkvi, Redu propovjednika i domovini Hrvatskoj.

 

Iako čvrstoća naše vjere ne umanjuje bol zbog ovozemaljskog odlaska naših bližnjih, rekao je mons. Bogdan, valja se uvijek prisjetiti ohrabrujućih riječi apostola Pavla: „Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isus Krista: snagom kojom ima moć sve sebi podložiti, on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“.

 

Svetu misu zadušnicu u dominikanskoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu, uz dojmljiv nastup Klape sv. Jurja Hrvatske ratne mornarice, predvodio je mons. Bogdan. Poslije navještaja evanđelja okupljenim vjernicima obratio se fr. Slavko Slišković, provincijal Hrvatske dominikanske provincije, a prije završnog blagoslova riječ zahvale bratu Jozi uputio je i fr. Kristijan Dragan Raič, prior dominikanskog samostana sv. Katarine Aleksandrijske u Splitu.

 

Donosimo dio homilije fr. Slavka Sliškovića, provincijala:

 

„Drage sestre i braćo, ožalošćena rodbino i prijatelji pokojnog Joze! Unatoč tome što izgleda da nas je okupila smrt fr. Joze Mravka, tome nije tako. Smrt razdvaja, a ne okuplja. Nas je okupio njegov život. Nismo ovdje zato što je Jozo ili Hozo, kako smo ga zvali, umro, nego zato što je živio, a vjerujemo da i dalje živi te se želimo moliti za njega i s njim i biti u molitvi povezani!

 

Iza datuma, mjesta i činjenica stoje usponi i padovi, lijepi i teški trenuci, brige i opuštanja, žalosti i radosti koje su obilježile život dragog nam pokojnika. Mnoge od njih nisu nam poznate. Naime, Hozo nije bio od onih osoba koje se vole hvaliti ili žaliti. Trebao je biti doista važan razlog da bi se nečim pohvalio ili na nešto požalio.

 

Sjećam se što se sve moralo dogoditi da mi otvori i pokaže svoj ormar ispunjen lijekovima, koji su mu bili potrebni i tako ukaže na stanovita ograničenja u mogućnosti rada.

 

Evanđeoskim rječnikom kazano, Hozo nije tražio počasna mjesta. Više je nalikovao slugama koje Isus stavlja za uzor: „Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'“ (Lk 17,10). Možda je i to razlog što je rado prihvatio biti vojni kapelan i s ponosom tu službu vršio. Ponosno je nosio i odoru Hrvatske vojske.

 

Drago mi je svjedočanstvo kako je njegov povratak na tu dužnost, nakon stanke tijekom koje je iznova pastoralno djelovao u Hamburgu, dočekan s pljeskom. Ljudi su u njemu prepoznali čovjeka koji im je blizak, jedan od njih i onaj koji ih razumije.

 

Slično je bilo i s višegodišnjim služenjem u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Hamburgu. Prigodom svake posjete ovoj misiji redovito su me pitali o fr. Hozi i iznosili svoja pozitivna iskustva s njim. Ostavio je lijepo svjedočanstvo svećeničkog života u bijelom dominikanskom habitu. Osim redovitog pastorala bio je osoba koja je gradila zajedništvo, a zajedništvo s našim narodom i Crkvom osobito je svjedočio humanitarnim nastojanjima tijekom Domovinskog rata.

 

Sestre i braćo, prior ovog samostana, fr. Kristijan, 19. listopada poslao mi je fotografiju trenutka kad je Hitna pomoć došla po našeg brata Hozu. Stajao je na vratima s malom torbicom u ruci. Ponio je sa sobom ono što je smatrao da će mu biti potrebno u bolnici. Vjerujem da se slično tako našao i pred vratima Gospodnjim, s onim što je potrebno za ulazak u jedan od onih obećanih stanova te da je bijelu odoru i bijeli dominikanski habit zamijenila bijela haljina spašenika.

 

U ime Hrvatske dominikanske provincije zahvaljujem bratu Hozi što je svoj život posvetio Gospodinu po dominikanskom Redu u našoj Provinciji, a Gospodina molim da mu trud prepozna i primi ga u zajedništvo svetih.

 

Za sve one propuste i pogreške koje je u svojoj slabosti počinio, molim i Gospodina i bližnje da mu oproste! A njega molim da u skladu s tradicijom našeg Reda nastavi služiti dobru naše zajednice, po uzoru na našeg sv. oca Dominika „molitvom pomozi nas!“.

 

0
0
0
s2sdefault