Ispis

2019 08 24 21 d

 

Isus je prolazio gradovima i selima na putu u Jeruzalem i netko mu je postavio pitanje: “Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?”.

 

Ova vrsta pitanja zauzima središnje mjesto u nekim religijama, posebno u židovstvu, kršćanstvu i islamu. Općenito govoreći, spasenje je oslobođenje od ropstva grijeha i tjeskobe zla te obnova prijateljstva i zajedništva između Boga i čovjeka.

 

Kršćani su oduvijek razmišljali o tome tko je spašen i kako se ljudi spašavaju. Temelj i jamstvo našeg spasenja je milost koja je zadobivena smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Ne smijemo zaboraviti da spasenje u određenom smislu još uvijek traje.

 

Naime, svakodnevno smo suočeni s napastima i kušnjama, a krunu spasenja primiti će oni koji svoj križ budu nosili do kraja. Prema spasenju treba hoditi ponizno i skrušeno.

 

Zato postoji dobar razlog. Naime, ako smo previše samouvjereni i sigurni u vlastite snage, može se vrlo lako dogoditi da padnemo: “Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne” kaže Pavao u 1 Kor 10,12.

 

Važno je znati da Bog poziva sve ljude i narode, s Istoka i sa Zapada, sa Sjevera i s Juga, u Kraljevstvo radosti, mira i pravednosti. Isus je Židovima jasno pokazao da spasenje nije pripravljeno samo za njih, već je ono otvoreni poziv ljudima svih prostorâ i vremenâ.

 

Oni koji su prvi čuli Evanđelje mogu biti spašeni posljednji, ako odbiju povjerovati ili napuste kršćanski život, dok oni koji prime Evanđelje kasnije i ostanu vjerni do kraja, bit će smatrani prvima u Kraljevstvu nebeskom: “A mnogi prvi bit će posljednji, i posljednji prvi” (Mt 19,30).

 

Postoje dva uvjeta koja su nužna za spasenje: kao prvo, trebamo se oblikovati za ulazak kroz uska vrata; kao drugo, trebamo dopustiti Bogu da nas oblikuje prema slici Isusa Krista. Osobi koja ga je pitala koliko će ljudi biti spašeno, Isus je odgovorio: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći” (Lk 13,24).

 

Kad Isus govori o prolasku kroz uska vrata, želi reći da spasenje nije jednostavan zadatak, već pretpostavlja ustrajnost, strpljivost, žrtvu i predanost. Znamo da postoje ljudi koji svakodnevno vježbaju. Neki trče, neki šetaju, neki se bave određenim sportom, neki odlaze u teretanu.

 

Svi oni žele oblikovati svoje tijelo kako bi održali fizičku spremnost i očuvali svoje zdravlje. Napor podrazumijeva odricanje i disciplinu. Sportaši koji se pripremaju za natjecanje ulože mnogo vremena i energije da bi osvojili neki trofej.

 

Svi koji se natječu moraju proći strogi trening. To čine da bi osvojili pobjedničku krunu koju će nakon određenog vremena morati predati nekome drugome. Mi kršćani prolazimo strogi trening da bi smo osvojili vječnu krunu, krunu spasenja. “Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, mi neraspadljiv”, kaže apostol Pavao (1 Kor 9,25).

 

Ako želimo postići cilj koji smo postavili, onda se u većini slučajeva moramo dobro potruditi. Proći kroz uska vrata znači, pored ostalog, podnositi nevolje, žalosti, razočaranja i kušnje.

 

To nije ništa drugo doli nasljedovanje života Isusa Krista. Proći kroz uska vrata znači razapeti vlastitu sebičnost, mržnju i navezanost na ovozemaljske stvari.

 

Drugi uvjet koji je nužan za spasenje je dopustiti Bogu da nas oblikuje. U Heb 12,5-6;11-13 piše: “Pa zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upravljena: Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli…

 

Isprva se, doduše, čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost, ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti. Zato uspravite ruke klonule i koljena klecava, poravnite staze za noge svoje da se hromo ne iščaši, nego, štoviše, da ozdravi”.

 

Bog ponekad dopušta udarce da bi smo shvatili istinski smisao života i da bi smo bolje upoznali sami sebe. Božja disciplina slična je liječničkoj pomoći koja je ponekad bolna i gorka, ali na kraju donosi ozdravljanje i nerijetko spašava život.

 

Tako je sv. Pavao doživio određenu bol i žalio se Bogu, tražeći da ga oslobodi njegove boli: “I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.

 

Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: ‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’ Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,7-10).

 

Proći kroz uska vrata znači prilagoditi se Božjoj volji i surađivati s Njim. Sv. Augustin je rekao: “Bog nas je stvorio bez naše pomoći, ali nas ne može spasiti bez naše pomoći”. Teško je reći koliko će ljudi proći kroz uska vrata, tj. koliko će ljudi biti spašeno. Ipak, znamo što trebamo činiti i kako trebamo živjeti da bi smo bili spašeni.

 

Spasenje je besplatan i nezasluženi Božji dar koji je ostvaren i koji se ostvaruje kroz Isusa Krista (Ef 2,8-9). Prema tome, nitko ne ide u nebo na temelju vlastitih sposobnosti ili zasluga.  

 

Na kraju valja istaknuti riječi evanđeliste Ivana: “Jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5,28-29). Prema tome, Evanđelje nam kaže da se ne bojimo jer postoji velika nada za sve one koji se trude ući u nebo kroz uska vrata. Za njih je pripravljeno uskrsnuće života. Amen!

 

Fr. Domagoj A. Polanščak, OP

 

 

0
0
0
s2sdefault
powered by social2s