joomla social media module

2019 07 04 14 ned


Isus nam je od samog početka naglasio u čemu nam je prva zadaća, i na kojem polju se bitka dobiva ili gubi. Dakako riječ je o naviještanju Božje riječi.

 

To je pitanje života ili smrti, i ono je uvijek i uvijek iznova kao izlazak ovaca u šumu s vukovima. Zato Isus i daje svojim učenicima onu usporednu o slanju kao ovce među vukove.

 

Naime, novost Božje riječi, poruka evanđelja treba biti naviještanja u sredinu gdje su na vlasti „vukovi“, gdje vlada zakon jačega. Božja riječ kroz navještaj treba dakle osvojiti teren na kojem je na vlasti neprijatelj...

 

To je veliko područje koje treba obraditi i požeti za Gospodina, pa zato nikad dovoljno navjestitelja... Dužni smo moliti za nove revne navjestitelje koji će se prepoznati među onom sedamteset dvojicom i koji će se staviti na raspolaganje kao radnici za žetvu Gospodnju.

PRVO ČITANJE Iz 66, 10-14c

Veselite s Jeruzalemom, kličite zbog njega, svi koji ga ljubite! … Evo mir ću na njih kao rijeku svratiti i kao potok nabujali bogatstvo naroda… Kao što mati tješi sina tako ću i ja vas utješiti – utješit ćete se u Jeruzalemu.

Kad to vidite, srce će vam se radovati, i procvast će vam kosti kao mlada trava. Očitovat će se ruka Gospodnja na njegovim slugama.

DRUGO ČITANJE Gal 6, 14-18

Braćo! Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu. Uistinu, niti je što obrezanje, niti neobrezanje, nego – novo stvorenje...

EVANĐELJE Lk 10, 1-12. 17-20

MOĆ NEMOĆI --- KROZ PREDANJE KRISTU...

Gospodin je dao zadaću svojim učenicima da naviještaju ljudima kraljevstvo Božje, odnosno njegovo približavanje. Koliko se približilo kraljevstvo Božje ovisi o tome koliko je netko spreman povjerovati...

 

U prvom čitanju (Iz 66, 10-14) prorok nam donosi sliku Boga koji je poput majke koja se brine za svoju djecu, hrani ih obnovljenom radošću svoje blizine.

 

Kao što dijete biva utješeno kad ga majka privine na svoje grudi, tako i čovjek koji se prepusti Bogu, doživljava rehabilitaciju, i puno više od toga...

 

Takvo iskustvo Boga donosi nutarnju promjenu u srce čovječje, te on počinje živjeti novom dinamikom, novom spremnošću.

Kad je Bog na djelu, tada za čovjeka stvari koje su se činile beznadne odjednom postaju prozračne i natopljene životom. Zato prorok i najavljuje s toliko otkrivene životne nade: „Kad to vidite, srce će vam se radovati, i procvast će vam kosti kao mlada trava.“

Životne poteškoće uronjene u Božje djelo kod svetoga Pavla u Poslanici Galaćanima postaju razlog hvale. On zato kaže: „Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista...“

Pravilno uronjen život vjernika u žrtvu Isusovu postaje izvor radosti i smisao trpljenja. Što je važno za uspjeh poslanja? Naravno, naš odnos s Kristom. To je presudno. Kakav je dakle naš odnos s Kristom?

RADOST KRIŽA, radost trpljenja osmišljava se u nasljedovanju Krista. Kad trpimo na takav način mi se identificiramo s Kristom, a on sam silazi u naše trpljenje i daje mu snagu svoga poslanja i svoje žrtve. Tada dolaze plodovi.

S Kristom mi zapravo shvaćamo i doživljavamo MOĆ NEMOĆI, i postaju nam u svoj ljepoti jasne njegove naizgled apsurdne riječi učenicima: „Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće“. Ako nemaš ništa drugo osim Krista zapravo sve imaš.

Trenutak nemoći postaje moć kad shvatimo kako ne nastupamo u svoje ime nego u ime onoga koji nas šalje. To znači, postaju nebitne moje titule, sposobnosti, moja moć i posjed. Ništa što ja po ljudskim mjerilima imam ne donosi novost drugima. Novost je samo oslonjenost na Isusa i njegovu riječ...

... To proizlazi iz bezuvjetnog nasljedovanja, bez izlike i izvlačenja u nekim rodbinskim i sl. razlozima, o čemu smo čuli u evanđelju prošle nedjelje, a današnje je zapravo samo nastavak.

Isus šalje sedamdesetdvojicu očišćenu od izlika i upravo zato njihov navještaj ima snažan učinak i pobire tako snažne rezultate.

Učenici (sedamdesetdvojica) zbog oslonjenosti na Isusa otkrivaju u sebi novu snagu, koju zapravo svaki kršćanin nosi u sebi.

Krist nudi svakome od nas priliku da se pronađemo i prepoznamo sebe kao pozvane radnike na polju spasenja duša. Svaki kršćanin je primio tu zadaću u sebi po svetom krštenju. Naša radost i naš uspjeh ovisit će o tome koliko smo se stavili na raspolaganje Kristu.

CRKVA NAS POZIVA DA UVIJEK IZNOVA OTKRIVAMO RAZLOG NADE KOJA JE U NAMA…

Taj razlog nade posijan je u onome što mi ljudi često smatramo apsurdima, ili što smatramo nebitnim ili ostavljamo za poslije, ili se naviknemo pa ne primjećujemo.

Mnogi su kršćani tako svoju vjeru ostavili za poslije... I što se takvima dogodilo? Možemo to vidjeti u ovo naše vrijeme...

Međutim , ima onih vrijednih radnika koji su se posve dali na raspolaganje i požnjeli obilnu žetvu.

Mi u svom krštenju trebamo prepoznati onu potrebnu snagu za sve životne uvjete, a ta snaga dolazi do izražaja kad se stvari čine posebno teške...

Krštenje nosi poziv koji kaže „Prepoznaj to odmah!“.

Govori se kako je jedan od razloga poraza Napoleonove vojske u Rusiji bio taj što konji njegove vojske nisu imali potkove sa šiljcima za zimu. Netko je to smatrao nebitnim, previše valjda siguran u sebe.

 

Kad se sve zaledilo konji su padali na zaleđenim cestama i ugibali, i tako je propala opskrba vojske potrebnom opremom i hranom. Propust u tako naizgled malom, „nebitnom“, detalju doveo je do katastrofe tako velike vojske...

Naše svakodnevno pouzdanje u Boga i u nemogućim uvjetima donosi nam uspjeh, pobjedu. Isus koji nas šalje kao ovce među vukove mjeri drugačije našu snagu.

Ono što su šiljci trebali biti na konjskim potkovama Napoleonovoj vojsci to nama donosi poslušnost Božjoj riječi, ispravno izgrađen odnos s Kristom, življena vjera. Jer Isus je taj koji nam daje snagu u nemogućim uvjetima, i dovodi do uspjeha naša djela.

„Gospodine i zlodusi nam se pokoravaju u tvoje ime!“,

Razlog naše nade nosi obilježje križa Kristova, i čest pogled na njega razbuđuje u nama svijest tko smo, što smo i koja nam je zadaća. Mi se nemamo s nečim drugim ponositi, i zato sveti Pavao čak kaže „Bože sačuvaj da bih se ja ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista...“

I sveti Dominik provodio je dugo vremena u molitvi grleći podnožje križa, i to je bilo posebno mjesto za njega odakle je crpio snagu za poslanje koje ga je sutra čekalo.

Valja i nama dakle ponovno otkriti polazišnu točku za životnost naše vjere, za uspjeh poslanja, kako bismo se mogli vratiti radosni zbog iskustva kako nam se i zlodusi pokoravaju u ime Isusovo.

Dolazak kraljevstva Božjega možemo naviještati autentično samo onda ako je to kraljevstvo najprije došlo u naš život i ako smo se stavili na raspolaganje da proširujemo žetvu Gospodnju.

 

Petar Galić, OP

 

0
0
0
s2sdefault