joomla social media module

2109 06 07 duhovi

 

U presudnim životnim trenucima, u ponuđenim životnim prekretnicama neki ljudi reagiraju kao da su oduzeti, prestraše se i povuku se u sebe… Tako propuštaju mnoge radosne prilike…

 

Promatrao sam reakciju jednog dječaka koji je imao izvesti jednu točku na dječjoj priredbi za sv. Nikolu. Pred sam nastup dječak se počeo tresti i histerično plakati…

 

Kad su mu došli roditelji da bi ga potaknuli on je počeo još više plakati i sav ustrašen ponavljati – Neću uspjeti. Neću uspjeti…

Vidio sam da mu je ocu bilo jako neugodno zbog te situacije, te da se jedva suzdržavao da ne plane na dječaka.

 

Možemo lako naslutiti otkuda taj strah i panika ovoga dječaka… Svakako, njemu je nedostajalo pouzdanja i podrške koje je trebao primiti u ozračju svoje obiteljske sredine, od svojih roditelja.

 

Dječaku je nedostajalo ono bitno za uspješan nastup, a što je i svima nama jako potrebno da naš vlastiti nastup ne bi ispao jalov.

Ako čovjek to bitno nije primio tad je nesiguran, prestrašen, izgubi se kad se odjednom nađe sam pred zahtjevom života, kad treba sam nešto veliko i važno učiniti…

 

Tako nekako su se osjećali učenici kad su se našli sami, bez njihova Učitelja od kojeg su se već bili navikli da on sve rješava za njih. On će se za sve pobrinuti, i za hranu i za piće i za zaštitu…, a oni trebaju biti samo poslušni, dobri…, i to je to.

 

Međutim, kad je Isus uhvaćen, mučen i raspet, kod njih je zavladao strah, panični strah, iz kojeg se nisu znali izvući. Zavladalo je opće nesnalaženje i potpuno zatajenje…

 

Naviknuti na svog Učitelja koji sve rješava, kojega svi traže za pomoć, i koji ozdravlja od svih bolesti i oživljava mrtve…, možemo posve razumjeti njihovu nemoć vidjevši ga mrtvog.

Ni mi ne bismo ništa drugačije ni bolje reagirali na njihovu mjestu.

 

I zasigurno oni se do dana današnjega ne bi niti pomakli iz one prostorije (u koju su se skrili u strahu od Židova), i nitko od nas ne bi znao što se to veliko dogodilo.

 

No, pravi roditelj ne ostavlja svoju djecu nespremnom za preuzeti životne zadaće, i može se reći da je uspio samo onaj roditelj koji je to postigao. U tome se gleda životno postignuće roditelja, a ne u ovcama i novcima…

 

Tako se Isus pokazao pravim Učiteljem i Gospodinom, jer on nije otišao svom Ocu a da prije nije osposobio svoje učenike za poslanje koje im je povjerio.

 

Zato im je Isus priredio iznenađenje kad im se ukazao kao pobjednik, te ih oslobodio straha, i vratio im mir, radost i sigurnost. Ali to nije sve, primili su od njega onu ključnu kariku koja im je nedostajala, odnosno Duha Svetoga koji će im dati snagu da od sada vrše ono poslanje koje su primili.

 

Oni dakle nisu kao preplašeni i nesigurni dječak koji nije iskusio podršku i ohrabrenje svoga oca, nego su to sve primili po Duhu Svetom kojeg im je obećao Isus.

 

Njihov nastup na pozornici svijeta postat će zato nakon toga prepun snage i sigurnosti kojom će ih ispunjati Duh Sveti.

 

Vrata koja su bila zaključana otvaraju se, strah je iščeznuo i do maloprije preplašeni učenici postaju odvažni navjestitelji Evanđelja.

I zaista - Nitko ne može reći: „Gospodin Isus“, osim u Duhu Svetom (1 Kor 12, 3b).

 

KARIKA KOJA NEDOSTAJE, KLJUČ KOJI OTVARA VRATA NAVJESTITELJIMA JE DUH SVETI, GOSPODIN I ŽIVOTVORAC…

 

Petar Galić, OP

 

 

 

 

 

 

 

 

0
0
0
s2sdefault