Izl 20,1-17; 1Cor 1,22-25; Iv 2,13-25

   
Današnja se čitanja s jedne strane usredotočuju na Boga koji se u svom veličanstvu objavljuje kao jedini, živi i sveti i koji istodobno objavljuje svoju „nauku“ za uredbu čovjekova ponašanja, s druge strane na čovjeka koji je u neprestanoj napasti da iskoristi toga istog Boga i da ospori njegovu  pouku i zakon. Čak se ne žaca da oskvrne njegov hram, to jest ono što njegova prisutnost posvećuje. Imamo, dakle, Božju riječ koja uzima oblik pravila života i objave smisla stvari, obećanja i najave budućnosti, te čovjekovu sklonost ka prijestupu Božjih zapovijedi.

Prvo čitanje donosi Deset zapovijedi ili Dekalog, grčka riječ koju je prvi put upotrijebio sv. Irenej (oko + 200.). Riječ je o temeljnoj samoobjavi Boga, nekoj vrsti sažete Božje religiozne i moralne povelje. Za razliku od nijemih idola koji „usta imaju a ne govore“ (Ps 115,5), skriveni, ali živi Bog, govori ljudima: „Ja sam Bog tvoj...Nemoj imati drugih bogova osim mene...Ne izgovaraj uzalud ime Boga svoga“. Možemo zamisliti kao je Izraelcima bilo privlačljivo nagnuće susjeda Kanaanaca da iskoriste svoje božanstvo, bilo u magijskom smislu, bilo u smislu da naprave sebi religiju udobnosti, koja će zadovoljiti njihove vlastite ukuse, a ponekad i vlastite niske nagone, o čemu svjedoči djelatnost hijerodula (muški, a još više ženske, koji su se odavali hramskoj prostituciji) koju su proroci tako često osuđivali. Nikakav idol nije i ne može biti pravi Bog. Nijedan čovjek nije i ne smije biti bog za čovjeka. Nikakva ideologija, nijedan totalitarni sustav nije zakon Božji. Ili može biti zakon i nametanje idola i idolopoklonika, ali on ne dolazi od Boga i ne vodi k Bogu.

Spomenuto nagnuće da se iskoristi božanstvo i okoristi religijom nije samo bila velika prijetnja Izraelcima. Ona je velika prijetnja i nama danas, također unutar kršćanstva i Crkve. Služenje religijom za pridobivanje nečije naklonosti, postizanja ugleda, položaja, moći, zarade i sl. zapravo prijeti više onima koji su u religiju više uključeni. Pouka vjere je uvijek ista: Bog treba imati prvo mjesto i biti u središtu čovjekova života.

Riječi sv. Pavla u drugom čitanju su odlučan „ne“, najprije židovskim mirakulističkim spekulacijama, a onda i mudrosti Grka. Pavao osuđuje pohlepu Židova koji „zahtijevaju znakove“ i prokazuje njihove pokušaje da utemelje vlastitu vjeru na spektakularnim znamenjima, zbog čega Božju mudrost, to jest križ Kristov, znak našega spasenja, doživljavaju kao ruglo i sablazan. Grci, progoneći Boga na rub života i društva, doveli su čovjeka da se zatvori u sebe i odbaci tradicionalna dogmatska učenja. Zbog tog skepticizma, Krist razapeti je za Grke bio ludost. Zar da modernom agnostičko-ateističkom svijetu, spas dođe po raspeću?

Jedini tvorni napad Isusa o kojem nas izvještavaju evanđelja je protiv oskvrnitelja hrama. On, Božja riječ koja je postala tijelom, ne može dopustiti da ljudi prave od kuće Oca njegova prodavaonicu. Isusova akcija u hramu je javna osuda komercijalizacije hrama, hramskih obreda i molitve. „Bič od užeta“ je njegov odrješit „ne“ spekulaciji koja želi svaku potrebu čovjekovu pretvoriti u prostor zarade, čak i onda kad se radi o potrebi da se pomoli i da prinese Bogu žrtvu prema obredima i uzancama vremena. Izgoneći trgovce iz hrama, Isus brani kuću Oca svog kao prostor dirljive ljubavi vjernika. Podsjetimo da su vjerni Židovi s velikom radošću hodočastili iz svih krajeva da bi u „šatoru Božjem“ našli okrilje u sjeni krila njegovih (61,5; 63,8), da bi „gledali lice Božje“ (Ps 27,8; 42,3). Isus je jednom drugom zgodom kazao da se pravi klanjaoci trebaju klanjati Bogu „u duhu i istini“ (Iv 4,23). Što znači da ni hram, bez pravog klanjanja u duhu i istini, ne nudi spasenje.

S pravom vjernici raznih vjeroispovijesti, uključujući kršćane, protestiraju često protiv raznoraznih oskvrnjivanja hramova. Međutim, ti isti vjernici rijetko protestiraju zbog svakodnevnih napada i oskvrnjivanja ljudi, živih hramova Boga živoga.

Ivan, dobar poznavatelj svog Učitelja, završava s važnom napomenom o njegovu sveznanje: „Njemu nije trebalo da mu tko dadne svjedočanstvo o čovjeku, jer je sam poznavao čovjekovu nutrinu“. Opaska koja bi usrećila brojne psihologe i proučavatelje čovjekove nutrine. Isus ne poznaje samo čovjekovu vanjštinu, nego i nutrinu, tako da raskrinkava svako pretvaranje. On poznaje i svakoga od nas. Živjeti korizmu znači skinuti sebi koje kave obrazine, odbaciti prividnost, a stjecati vjerodostojnost, postati istinskiji i istinitiji sa sobom, s Bogom i s ljudima. Dopustimo da Božje zapovijedi budu nozi našoj svjetiljka (Ps 119,105), da njegovi sržni zahtjevi budu u našim očima izvor sreće. Ma koliko njegove zapovijedi izgledale tvrde, one su milost što dušu krijepi, neuka uči, srce sladi, oči prosvjetljuje (usp. Ps 19,8-9). Obznanjujući svoju ljubav prema zapovijedima, mi otkrivamo svoju ljubav prema Bogu samome.

Stipe Jurič, OP