Dobar dan,

zemlja i dalje podrhtava. Potresanja tla bude tjeskobu u svima koji su proživjeli traumu 12. siječnja. Mnogo ljudskih leševa uklonjeno je s ulica, ali puno drugih ih je zamijenilo na cesti.

U subotu popodne vidio sam u Petionvilleu jedan leš kako gori. Znak revolta i straha pred epidemijama. Mnoga su se predgrađa urušila. U Canapé-Vertu klizište tla je jednostavno odnijelo sve kuće te četvrti. Policija i snage OUN-a manje se vide nego uobičajeno. I njihove su obitelji i postrojbe bile pogođene. Rijetke su obitelji bez mrtvih, nestalih ili bez ranjenih.

Neki me pitaju: „Što sada rade svećenici i redovnice?“ Crkva pati i u svojim osobama i u svojim zgradama. Jučer, u nedjelju, malo je kršćana moglo sudjelovati na euharistijskom slavlju u Port-au-Prince. Urušila se kapela i ovdje u Svetoj-Ruži-Limskoj (zavod sestara kongregacije Sv. Josipa iz Clunyja – http://www.sainterose.org – privatna škola, gdje trenutno borave i haićanski dominikanci), gdje se nedjeljom okupljamo na slavlje Uskrslog Krista. Slavili smo misu, s redovnicama i nekoliko laika, u trijemu škole.

Crkva Presvetog Srca Isusova, važna župa koja okuplja na tisuće osoba, pretvorena je u ruševinu. Katedrala je neupotrebljiva. Župa „Sv. Ljudevita, francuskog kralja“ ne može više primati vjernike. U njoj je u prošli utorak smrtno stradao otac Jean-Baptiste, monfortanac, učitelj novaka. Što se tiče škola, Sveta-Ruža-Limska je vrlo oštećena. Trebat će vremena da ju se ponovno izgradi. Više se ne može stanovati ni u novicijatu sestara kongregacije sv. Josipa iz Clunyja.

Krov se urušio, ali bez žrtava, Bogu hvala. Ostale škole su potpuno uništene ili neupotrebljive. Mnogo redovnika i redovnica je smrtno stradalo. Svi se skrbe o ranjenima iz kongregacije i bližnjih civila. Urušio se i koledž Sv. Alojzija Gonzage, prestižno katoličko zdanje u Port-au-Princeu. Jedan brat te kongregacije je mrtav i nalazi se pod ruševinama. Škola Rosalie Javouhey (utemeljena 1993., a vode ju sestre kongregacije sv. Josipa iz Clunyja, i ima 384 učenika) – u kojoj sam duhovnik – u blizini predgrađa Sv. Antuna, je sva napuknuta.

Kuće u predgrađu su jedna na drugoj. Užas! Više djece s kojima sam razgovarao prošloga tjedna su mrtva i pokopana. Koje li žalosti vidjeti kako se život, radost i ljepotu ukapa u nekoliko trenutaka a širi miris smrti. Mnogi su smješteni u katoličkim školama i župama, pogotovo noću jer i dalje spavamo pod vedrim nebom.

Hrana je ograničena za sve i kongregacije nemaju hrane u skladištu kako bi prehranile stotine tisuća osoba. Samo države i međunarodne organizacije mogu djelovati u tom smislu.

U svakoj katoličkoj ustanovi dijeli se hrana, a prema mogućnostima one koji su bez težih povreda njeguju sestre i prijatelji liječnici. A vjera u ovom iskušenju? Jedna je redovnici izgubila pod ruševinama svoju rođenu sestru, koja je bila trudna i nećakinjinu kći. I ona, pogođena bolu, uzvikuje: „Zašto, zašto?“ Misterij patnje vodi nas Kristu koji nije došao tumačiti problem zla, nego nastaniti se i pobijediti zlo. Unatoč svemu, molitva je i dalje radosna i vjerna.

Neki povezuju ovu nevolju s božanskom kaznom i prošlim ugovorom s đavlom. Isus nikada svojim suvremenicima nije slao bolest ni smrt. Kršćani se ne trebaju bojati ni đavla, koji je pobijeđen u Kristovu Uskrsnuću. Gotovo su srušena ili teško oštećena i sva naša mjesta gdje poučavamo teologiju i gdje je smješteno dušobrižništvo: CIFOR centar za teološku formaciju za redovnike, bogoslovija, koledž Sv. Ruža Limska…

Trebat će sve ponovno graditi. No, sada su nam najnužnija hrana i voda. Postoji izazov za ponovnom izgradnjom zemlje i konkretno crkava, škola i centara za teološku izobrazbu. Preporučujući sebe i svoju dominikansku braću u vašu molitvu, izričem vam svoju zahvalnost.

Brat Manuel Rivero, OP
Provincijski vikar

Lanac solidarnosti Hrvatske dominikanske provincije, u koji su se uključili samostani u Provinciji, braća u vikarijatu u Sloveniji i dominikanci koji vode Hrvatske katoličke misije u Njemačkoj, preko dominikanskog vikarijata u Haitiju poslao je pomoć žrtvama potresa.