Zagreb, 17. 02. 2010. – U sklopu korizmenih predavanja koja se održavaju u samostanu bl. Augustina Kažotića na Peščenici u Zagrebu, večeras, 17. veljače, dr. Anto Gavrić, dominikanac, održao je prvo predavanje „Hrabrost kao vrlina“.

U uvodnom dijelu, fr. Anto je istaknuo kako je hrabrost vrlina koja je općenito privlačna; privlačnija je i više ju se cijeni negoli, npr. umjerenost ili razboritost.

Izlaganje je nastavio s pojmovnim definiranjem vrline (kreposti), te je kazao kako je on izrađen u kontekstu grčke filozofije, koji se razvijao dalje kroz patrističko razboblje Crkve i sistematiziran je u Srednjem vijeku, u kojem su govor i učenje o vrlinama imale istaknuto mjesto.

Prema Aristotelu i Sv. Tomi Akvinskom hrabrost je vrlina koja nas podupire u teškoćama – posebice kad se suočava sa smrću – i čini postojanima u onome što je lijepo i razborito. Hrabrost se bitno sastoji u suočavanju s teškoćom koja može poprimiti dva vida: snagu poduzeti neko djelo i snagu podnositi neku protivštinu.

Pred teškoćama hrabrost zahtijeva trud, napor ili uporabu snage (jakosti) kojom raspolažemo. Trud je djelo hrabrosti. Što je značajniji napor koji se traži, to bi hrabrost trebala biti veća.

Nadalje, predavač je naglasio kako se hrabrost vježba i razvija u poniznom, svakodnevnom životu. To je hrabrost svakodnevnog života, koja se traži od svakoga i koja nam je potrebna u svim našim djelovanjima. Hrabrost pokušati i uvijek iznova pokušavati temelj je svakog uspjeha, napretka i odgoja.

To je hrabrost koja dopušta vjeri da prodre u konkretnu stvarnost našega života i da postane proživljena vjera, vjera koja se živi i svjedoči. Hrabrost se očituje i u patnji, i u vrijeme straha, u kulturi straha, sa svim strahovima koje nosimo u sebi. Strah je jedna od prvih reakcija, koja se kod čovjeka javlja približavanjem prekretnih događaja i prijetnji mogućih nesreća. Strah je bijeg od zla koje prijeti, ističe sv. Toma; samo je jaki strah uzrok očaja.

Hrabrost je ustrajnost: ustrajati, vjerno i strpljivo, i kad je teško. Tu je govor o hrabrosti majki i roditelja, hrabrost učitelja i odgojitelja, hrabrost liječnika i medicinskih sestara, hrabrost onih koji proživljavaju krizne situacije, hrabrost onih koji se bore s bolešću. Hrabrost nas čini postojanima.

Zaključujući predavanje, fr. Anto je podsjetio kako je izvanredna i smirena odvažnost jedna od prepoznatljivih crta Dominikove svetosti. Ta se odvažnost očitovala i u osnivanju Reda propovjednika. Nekolicinu, tek okupljene, braće Dominik šalje iz Toulousea u Pariz da tamo »studiraju, propovijedaju i osnuju samostan«. Ivan iz Navarre se sjeća kako im je Dominik govorio »da se ne boje, da će uspjeti«. No, najveća njegova odvažnost bila je bezgranično pouzdanje u Boga i, radi Boga, u braću.