***

Vikanje u pustinji... neshvaćena ludost ili namjerno (i)zazivanje promjene? Sjediti u samoći najave nečeg 'tebi'-važnog traži strpljenje i izaziva neizvjesnost u hladnoći nerazumijevanja. Jesmo li dovoljno jaki za 'igranje uloge' Ivana Krstitelja u najavi Isusova dolaska?

U vremenu relativizacije vrijednosti i 'opustošavanja' Božjeg imena glas bez unutarnjeg pojačala ne dopire izvan privatne zone pojedinca. Probudimo srca i podignimo glas za navještaj dolaska živoga Boga.

Prorok Izaija nam sa sigurnošću najavljuje neprestani, trajni dolazak Boga u povijest Izraela i čovječanstva. Bog nikada ne napušta svoj narod što nam pokazuje i poziv Abrahamu i blagoslov svog njegovog potomstva. Isto tako i u vrijeme Izlaska i progonstva prorok svoju sigurnost nalazi u obećanju Božjeg dolaska u moći.

Prve kršćanske zajednice živjele su u gorućoj nadi dolaska Kristova koji nije uputio nikakav ovozemaljski datum, već nas je pozvao na budnost u nesigurnosti vlastite nutrine; budnost koja se ispunjava novim dolaskom (paruzija).  Zbog toga nas poslanica upozorava:' jedan je dan u Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan'.

Kraj dana i najavljeni događaj u strahovito kataklizmičkom tonu: 'kao tat će doći Dan Gospodnji u koji će nebesa s trijeskom uminuti, počela se, užarena, raspasti, a zemlja i djela na njoj razotkriti'. Nije poruka ovoga uništenje stvorenja i sijanje straha, već podsjećanje stvora da se sjeti Stvoritelja kojemu se vraća. Ovakvo 'nabrajanje' budućih razarajućih događaja upućuje na ovozemnost kao prolaznost i ispraznost (vanitas).

Ta ista prolaznost se napunja u nadi Kristova dolaska i smisla Otkupiteljeve poruke. Ovakva obnova svijeta događa se po kraljevstvu pravednosti koje poziva vjernika na sveto življenje i pobožnost u iščekivanju - kako kaže Grgur Veliki u jednoj propovijedi: 'Onaj koji bdije je onaj koji otvorenima drži oči svoje duše u kontemplaciji istinskog svjetla.' Crkva se u pokori i radosti priprema na prvi Kristov događaj, gledajući prema misteriju Božića, istovremeno iščekujući njegov drugi dolazak.

Srž poruke današnjeg evanđelja je smještena u pozitivnoj napetosti između Ivana koji propovijeda krštenje pokore za otpuštenje grijeha i mase koja dolazi primiti od njega krštenje 'u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe'. Kršćanin u vrijeme Adventa pronalazi primjer navještaja i 'vikanja' u osobi i poruci Ivana Krstitelja. Vjernik je pozvan na novo krštenje Duhom kako bi neustrašivo i druge pozivao na hod prema Jedinom u radosti i pokori.

Prema evanđelistu Marku, Ivanovo poslanje označava početak Radosne vijesti koju u potpunosti ostvaruje Isus svojim dolaskom. I prije nego li se Krist pojavi u vidljivosti, evanđelje se ostvaruje ne samo zato što Ivan najavljuje Dolazak u događaju krštenja vodom a onda po Kristu i Duhom Svetim, već zato što je njegovo navještanje ucijepljeno u povijest spasenja. Kršćanin vođen Duhom mijenja svoju nutrinu i srce te postaje kršćanin svojim sjećanjem na krsno obećanje.

Bez obraćenja srca ne vrijedi isprazno 'zapomaganje' za eventualnim krštenjem. U pripremi za Božić obnovimo krsno obećanje i molimo Boga da nam omekša srce kako bi na 'unutarnjoj zemlji' uzraslo drvo koje 'viče' u pustinji raznih dvoličnih relativizacija te donosi obilat rod. Biti kršćanin je i obaveza propovijedanja vlastitim životom. Ne budimo farizejni znatiželjnici u kritiziranju pustinjskih 'vikača' već dajmo Bogu da izravna krivudavo te darivajmo Isusa poklonima dosljednosti.

 
Fr. Srećko, OP