Dominikanac proučava Riječ

Spisi s procesa kanonizacije utemeljitelja Reda propovjednika potvrđuju da je Dominik „često, usmeno i pismeno, poticao braću da neprestance proučavaju Novi i Stari zavjet. Sa sobom je uvijek nosio Evanđelje po sv. Mateju i Poslanice sv. Pavla, i toliko ih je proučavao da ih je znao gotovo napamet.“

Cilj studija nije prvotno doprinos napretku znanosti nego rađanje slatke želje za učenjem novoga. Čak i sa strogo znanstvenim metodama dominikanac ponajprije traži nekoga. Izvorima znanja pristupa kao što zaljubljenik čita pismo svojoj zaručnici, unoseći svoje srce svoj um. Dominikančevo istraživanje slično je Marijinu stavu, koja prima Božje intervencije, prepoznaje njihovu vrijednost i o njima razmišlja u svome srcu, prebirući ih neprestance pri punome svjetlu. Studij je kontemplativni čin.

Dominikanac slavi Riječ

Liturgija je važna dominikancu kao što je hrana bitna tijelu. Po samoj njegovoj naravi dominikancu je važno zajedničko slavljenje Božanskog časoslova s braćom. Nije li znakovito da je Dominik u molitvi bio omiljena tema slikara i kroničara? Gotovo se ništa ne govori o propovijedanju utemeljitelja Propovjednika, dok se nadugo zaustavljaju na njegovoj molitvi. Za Dominika, kao i za njegove učenike, molitva je – naročito liturgija – čin propovijedanja. Budući da je sastavljen samo od biblijskih tekstova, molitvom Časoslova jedni drugima naizmjence prenosimo biblijske retke. Jedni drugima, jedni po drugima, naizmjence, povjeravamo retke iz Biblije.

Jedni drugima povjeravamo Riječ, dok ju istodobno upućujemo Bogu.  Kao znak ljubavi u punini, kad se ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu stope u istoj aktivnosti! Na taj način Riječ prožima duh, mentalitet, Riječ preoblikuje život. Liturgijski čin je Božje stvaralačko djelovanje u kojem i mi surađujemo; s Bogom omogućujemo Riječi da se uvijek utjelovljuje, da postane našim tijelom do te mjere da ne živim više ja, nego da Krist živi u meni (Poslanica Galaćanima 2, 20).

Dominikanac živi od Riječi

Koje li smionosti u toj tvrdnji. Izričem ju kao ideal koji tražimo, a ne kao već dovršenu stvar. Naša zajednica ne okuplja svece nego grešnike. Uostalom, zato što smo grešnici pristupamo dominikanskoj obitelji. Dok polažemo zavjete, ne tražimo li milosrđe Božje i milosrđe svoje braće?

Svakodnevno, od utemeljenja, svaki je samostan u radu na pomirenju, pomirenju osobe sa samom sobom, pomirenju s drugima i s Bogom. Želimo biti znak Kraljevstva koje oslobađa, znak Božjeg milosrđa. Ponovno otkrivamo, odnosno Bog ponovno otkriva Riječ koja spašava. Naše bratstvo teži da postane živo Evanđelje i živo tkivo Crkve.

Dominikanac naviješta Riječ

Ne živimo sami za sebe. Cilj je našega studija da nas osposobi bližnjemu na korist, kako kaže Temeljna konstitucija. Naša molitva uvodi nas u kontemplaciju onoga što ćemo prenositi drugima. Naše zajedništvo pomaže nam živjeti ono što želimo graditi s Crkvom i svijetom. Spasenje svijeta je jedini razlog našeg postojanja. „Bože, Milosrđe moje, što će biti s grešnicima?“, vapio je sveti Dominik.

Čitav je naš život usmjeren prema drugima kako bismo im donijeli Riječ koja spašava. Brojni su Kumani u svijetu koji žive daleko od Izvora, nesvjesni svoje žeđi. Drugi pak shvaćaju da je njihovu životu potrebna živa voda i traže ju. Dominikanac želi ići svima njima. Sve do same vatre, u središte bitke!

To je u glavnim crtama portret dominikanca i dominikanskog života, kao poticaj onomu tko se prvi puta susretne da pođe malo dalje i dublje upozna dominikanski život i Red propovjednika.