***

Današnja poruka postavlja određeni rizik slušanja. Može proći kao lijepa, znakovita i nadasve spasonosna priča koja u pojedincu može izazvati kritike raznih 'izlizanosti' i ponavljajućih i već odslušanih fraza... No, prestaje li tu sve? Postoji li neka 'novost' u starome i 'starina' u novome?

Sve zapravo počiva na spoznanju vlastite krhkosti i Utjelovljenju jakosti... jakosti koja prkosi svakoj predrasudi i 'močvarnom' mišljenju koje se bori za (op)stanak...

Kao i svi kraljevi ondašnjega prostora i vremena, David pretpostavlja da gradnja zemaljskog hrama osigurava stabilnost njegova kraljevstva. Natan mu odgovara da je takav mir dar Božji: 'Ja ću mu pribaviti mir od svih njegovih neprijatelja'.

Gospodin podiže dom obećavajući sigurnost Davidova potomstva - ' Zakleh se Davidu sluzi svome: Tvoje potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje tvoje'. Davidova kuća je prvenstveno Jahvina kuća; Bog u Izraelu nije samo prisutan u nekim vidljivim zidovima sagrađenog hrama, već je prisutan u cijelom nasljedstvu Poruke, u svakom pojedincu sve do ispunjenja dolaska Sina koji boravi među nama.

Bog svoj spasenjski plan ostvaruje unutar ljudske povijesti koju vodi svojom stvaralačkom i spasenjskom voljom. Povijest spasenja se 'isprepliće' sa navještajem Riječi, ona se poistovjećuje s objavom otajstva. Prije Isusova dolaska otajstvo ostaje natkrito i skriveno dok se nakon njega očituje 'odredbom vječnoga Boga'.

Kada Pavao govori o 'svom' evanđelju, ne radi se o Radosnoj Vijesti čiji bi sam Pavao bio objektom, već se radi o snažnom osjećaju i odgovornosti svjedočenja evanđelja u svim porama i porukama životnog gibanja. Objava Božjeg otajstva svoj oblik dobiva u propovijedanju Radosne Vijesti. Bog se objavljuje do kraja kao onaj koji ne želi smrt svoga stvora nego život čovjeka po čovjeku.

Po tome prepoznajemo da je Bog jednostavan (simplex). Narativnost Lukina evanđelja svoj prvotno ''minimalistički'' značaj pojačava u važnosti Događaja koji dolazi kasnije, onako, kronološki. Najava začeća i anđelov posjet podsjećaju na retke proroka Izaije (7,14).

Ovo proročanstvo spominje djevicu (heb. almah - djevojka, grč. parthenos - djevica) koja je za židove označavala otajstveno uosobljenje mesijanske zajednice. Prijelaz iz ovakvog pomalo poetskog pristupa u konkretnu misao o djevici događa se obećanjem dolaska sina u onoj koja je 'našla milost u Boga'.

Ovo otajstvo dolaska Sina Božjega u svijet je okrunjenje i ispunjenje starozavjetnih proročanstava (nasljedstvo Davida). Bog odbija materijalni Davidov hram obećavajući vječni dom svom nasljedstvu s koljena na koljeno. Ovo obećanje se ispunjava u Mariji koja postaje 'prebivalište' Sina Božjega.

To je dolazak i objavljenje 'Otajstva prešućenog drevnim vremenima'. Prije samog dolaska Isusa Krista u božićnoj noći i mi bismo trebali naći milost u Boga u sakramentalnoj pripravi za dostojno čekanje Spasa.

'S nama Bog' ne dolazi prvotno da nam kaže 'kako se zove' već da njegovo ime označi sveprisutnog Boga, Spasitelja koji svojim djelovanjem očituje ono što jest jer je On 'onaj koji jest' (Izl 3,14).

Fr. Srećko, OP