Zagreb, 5.10. 2011. – U utorak, 4. listopada u crkvi sv. Franje na Kaptolu, svečano proslavljena je svetkovina sv. Franje. Po starom, drevnom običaju misno slavlje predvodili su dominikanci. Euharistiju u 18.30, predslavio je o. Alojz Ćubelić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a propovijedao o. Franjo Šanjek, akademik.

U njihovoj pratnji bio je i o. Slavko Slišković, profesor i prodekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Propovijed oca Šanjeka  u cijelosti možete pročitati u nastavku kao i vidjeti odabrani foto zapis.

Sestre i braćo,

Sv. Franjo (1182.-1226.), izdanak asiške trgovačke sredine, svjedok neprijateljstava i trajnih sukoba između pristaša papinske i carske politike, građanskih i plemićkih, katoličkih i patarenskih obitelji, još kao mladić bio je prisiljen tražiti vlastiti put ne bi li izbjegao lažnom društvenom poretku, ali rat, zarobljeništvo i bolest prisile ga odreći se mladenačkih maštanja.

Njegom gubavaca, u kojima otkriva ljubav prema najsiromašnijima i odbačenima, osobni susret s raspetim Kristom u crkvi sv. Damjana, koji mu se obratio imenom "Franjo, dođi i popravi moju kuću koja se ruši", dovoljan su motiv da ostavi svoje bučne drugove i oca koji mu je spočitavao da obiteljski imetak rasipa siromasima i crkvenim ustanovama kršćanske ljubavi.

Na blagdan sv. Mateja apostola, 24. veljače 1208. godine – prema ondašnjem kalendaru - otkriva smisao Isusovih savjeta apostolima: život putujućeg propovjednika, siromašnog i slobodnog naviještati svim stvorenjima radosnu vijest otkupljenja. Franjo se odriče posjedovanja materijalnih dobara, stavljajući se kao pokornik u zaštitu asiškog biskupa.

Bosonog i bez novca, Franjo postaje svjestan svog istinskog poziva – živjeti evanđeosko siromaštvo. Dotadašnji način odijevanja nije bio u skladu s Franjinim pozivom pa je raskošnu tuniku zamijenio jednostavnim haljetkom opasavši se konopcem. Takvog Franju u svojoj Povijesti solinskih i splitskih natpastira opisao je Toma arhiđakon splitski:

"Iste godine na dan Bogorodičina uznesenja, kad sam bio u Bologni na studiju, vidio sam sv. Franju kako drži propovijed na trgu pred gradskom palačom gdje se  okupio gotovo čitav grad. A tema njegova govora bili su: anđeli, ljudi i zli dusi. Franjo je tako dobro i jasno izlagao o trima vrstama razumskih bića, da su se mnogi učeni ljudi, koji su bili prisutni, uvelike divili govoru jednostavna čovjeka. On, naime, nije nastupao kao propovjednik nego kao govornik u skupštini.

Cijeli je sadržaj njegovih riječi bio usmjeren na to da ugasi neprijateljstva i da učvrsti dogovore o miru. Odjeća mu je bila više nego skromna, a pojava neugledna, ali je Bog njegovim riječima udijelio toliku djelotvornost da su mnoge plemićke obitelji, među kojima je bjesnila mržnja davnih neprijateljstava i prolijevalo se mnogo krvi, bile dovedene do primirja. Ljudi su prema njemu osjećali toliko poštovanje i odanost da su muškarci i žene hrpimice hrlili k njemu nastojeći barem dotaknuti resu na njegovoj halji ili odnijeti komadić od njegovih krpa."

Oko Franje uskoro su se  počeli okupljati istomišljenici i prvi sljedbenici kojima je savjetovao da svoja dobra podijele siromasima i da žive u skladu s Kristovom evanđeoskom porukom. Oslovljavao ih je "manjom braćom", braniteljima svih poniženih i zgaženih. Ovi mladi ljudi  kao i Franjo bili su iz Assisa i Umbrije, laici i klerici, proseći svagdašnji kruh i pjevajući, nastojali su miriti ljude, sprječavati neprijateljstva među zavađenim građanima, naviještati riječ Božju, propovijedati pokoru i poticati sugrađane na euharistijski susret s Kristom. 

 
Crkva, koja traži unutarnju obnovu pod moćnim utjecajem ljudi kao što su papa Inocent III. (1198.-1216.) i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX. (1227.-1241.), izvrsno koristi dinamizam reformatora Franje Asiškog, Dominika de Guzman i njihovih sljedbenika, koji će provesti željenu obnovu crkvenog života. Franjo 1209. sastavlja svojevrsni programski proglas (manifest), sastavljen od kratkih izvadaka iz Evanđelja, s kojim je u društvu istomišljenika pošao od Kristova namjesnika u Rimu zatražiti potvrdu načina života koji su on i njegovi drugovi odabrali. Na Petrovoj se Stolici tada nalazio papa  Inocent III., jedan od najvećih papa srednjega vijeka i uopće, koji je u Franjinu kao i u Dominikovu projektu vidio istinsku obnovu Crkve i društva.

Papa Inocent III. usmeno je potvrdio Franjin plan, čiji ideal nikada nije bio tako čist i jasan kao u godinama traženja potvrde. Franjin apostolski život privlači i žene. Klara, mlada asiška plemkinja, po uzoru na Franju, 1212. osniva "siromašne sestre sv. Damjana", kasnije prozvane klarisama. Vrhovna skupština reda, održana pod Franjinim vodstvom 1217. u Porcijunkuli, kolijevci franjevačkog bratstva, odlučila je poslati braću u područja sjeverno od Alpa i u prekomorske zemlje.

Franjo je želio poći u Francusku, zemlju svoje majke, ali ga kardinal Hugolin zaustavlja u Firenci, uvjeravajući ga da treba bdjeti nad brojnom zajednicom koja još uvijek nije postojana u ostvarivanju utemeljiteljeva plana. Godine 1219. Franjo se ipak pridružio sudionicima V. križarske vojne i uz našu obalu krenuo u Svetu Zemlju. Nakon zauzimanja utvrde Damiete i uspostavljenog primirja, Franjo s jednim drugom posjećuje egipatskog sultana al-Malika nastojeći ga upoznati s prednostima kršćanske vjere.

Nakon pohoda svetim mjestima vraća se u Italiju, napušta upravu reda, živi u osami gdje doživljava mistično iskustvo s Kristovim ranama. Skoro slijep 1225. sastavlja Pjesmu bratu suncu. Početkom 1226. piše Oporuku u kojoj s puno osjećaja podsjeća svoje sljedbenike na početke vlastitog redovničkog iskustva, nastojeći subraći dočarati ideal evanđeoskog života. Pravila iz 1223. (Regula bullata) propisuju obvezu siromaštva, koju treba prakticirati zajednica i pojedinci, bratstvo kao "sakrament Božji", propovijedanje kao osobitost reda i misija među nevjernicima. 

 
Franjo Asiški zračio je plemenitošću i karizmom. Svojom je osobnošću i skladom riječi i čina, svojim porukama i ostvarenjima, snažno  utjecao na svoje suvremenike U skladu s onovremenom uzrečicom "Nudus nudum Christum sequere", drugim riječima: "Krista može pravo nasljedovati samo onaj koji je slobodan od gomilanja materijalnih dobara i prijatelj poniznih i odbačenih".

 
Za razliku od cistercita i drugih monaških zajednica, čiji se članovi obvezuju na osobno siromaštvo, što ne sprječava njihove samostane i opatije da gomilaju materijalna dobra, Franjo apelira na drugove da svoja dobra razdijele siromasima, inzistirajući da evanđeosko siromaštvo prakticiraju ne samo pojedinci nego i zajednice.

U njegovu poimanju izreke "živjeti prema Evanđelju" znači prihvatiti materijalnu nesigurnost i izjednačiti se s najsiromašnijima – marginalnim ljudima, gubavcima i skitnicama – koji, poput Krista (usp. Lk 9, 58), nemaju ni stalnog boravka ni novca. Iz istih razloga Franjo naglašava poniznost, a priori odbijajući sve oblike moći ili vlasti, koje čovjeka usmjeruju oholosti da se hvali nečim što mu stvarno ne pripada i što podcjenjuje i ugnjetava druge.

Odlučno se suprotstavljajući pretjeranostima svog vremena, Franjo je u svojoj osobi uspio postići uravnoteženost duha i humanosti, koje je ostvario na dvije razine: mističnoj i asketskoj. Postupno je otkrio stvarnog Krista, koji živi u njegovim bližnjima. U susretu s Bogo-čovjekom, koji ga je ljubio do smrti na križu, Franjo je otkrio  životni smisao koji će slijediti cijelog svog života.

 
Idolatriji bogatstva Franjo se ne suprotstavlja galamom protiv bogatih nego postajući siromah, prijatelj i zaštitnik siromaha i progonjenih. Raskoš i rastrošnost nije pobijedio paljenjem luksuznih objekata i predmeta nego prakticirajući najradikalniju jednostavnost u svakodnevnom životu, dok je nejednakost i društvene nepravde svog vremena nadvladao ljubeći sve ljude kao braću i božja stvorenja. Nasilje je pobijedio naviještajući svojim suvremenicima Kristov mir, a pobunu protiv Crkve nije nadvladao potpaljivanjem lomača već njegujući vjernost spram Petrovih nasljednika, ali ipak nikad ne odustajući od slobode govora.

Razumljiv je utjecaj Asiškog Siromaška i na  naše suvremenike i sve one kojima su na srcu opće ljudske vrednote – mir, ljubav, uzajamna potpora, zajedništvo. Izvan kršćanske sredine, u svijetu nekršćanskih religija, Franjo je bez sumnje poslije Isusa Krista najpoznatija kršćanska ličnost. U svijetu ugledni indijski filozof i borac za slobodu Mahatma Gandhi reći za Franju: "Ovaj je jedan od nas".

Sestre i braćo, Franjo nam je danas potrebniji negoli je bio svom vremenu. Našem potrošnom društvu, razdiranom mržnjom, nadmetanjem za bogatstvom, vlašću, utjecajem, odbacivanjem marginalnih i gaženjem siromašnih, asiški svetac izuzetno je blizak i potreban da nas pouči da svojim bližnjima, ljudima različitog podrijetla, boje kože, siromašnim i obespravljenim prilazimo na Franjin način - s ljubavlju i poštovanjem.