Dubrovnik-Gruž, 03. 12. 2009. - Dominikanski samostan sv. Križa u Gružu primio je na konak dvojicu studenata iz Francuske koji putuju biciklima do Vijetnama. Po južnom i kišovitom vremenu, potpuno mokri, pozvonili su na vrata samostana u subotu 28. studenoga u popodnevnim satima i tražili prenoćište.

Nakon što se uvjerio u istinitost njihove priče, starješina samostana fr. Mihael ih je primio. Prenoćili su, doručkovali, bili na nedjeljnoj svetoj misi i nastavili put. Radi se o dvojici studenata treće godine medicine iz Rouena: Eloi Prud'homme i Julien Bila. Oni su zajedno s drugim studentima osnovali udrugu JRDAM (Je rêvais d'un autre monde = Sanjao sam jedan drugačiji svijet).

Njihov cilj je upoznati i uspostaviti odnose sa ustanovama u inozemstvu (bolnicama, sirotištima...) kako bi tamo mogli slati studente medicine idućih godina, a koji bi htjeli volontirati u inozemstvu ili obaviti promatrački staž. Da bi popularizirali ovu udrugu odlučili su se za put biciklom od Francuske do Vijetnama. Ljudi koji budu pratili njihove putešestvije, upoznat će i njihovu web stranicu.

Krenuli su 26. listopada 2009. u 10 sati s Medicinskog fakulteta u Rouenu. Prošli su kroz Francusku, Njemačku, Austriju, Sloveniju, Italiju, Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, pa potom nastavljaju kroz Crnu Goru, Albaniju, Grčku, Egipat, Jordan, Oman, Dubai, Iran, Indiju, Nepal, Kinu, Vijetnam, Laos do Kambodže. Svjesni su da će možda morati usput mijenjati itinerar ovisno o geopolitičkoj situaciji. Planiraju napraviti 13 000 km u deset mjeseci, u prosjeku 70-100 km dnevno.

Prije sportskog izazova žele nadasve ostvariti projekt udruge i neće oklijevati poslužiti se i drugim prijevoznim sredstvima (bus, vlak, avion) kako bi preduhitrili svoje eventualno kašnjenje. Drugi članovi udruge će im se pridružiti u Vijetnamu gdje će napraviti promatrački staž u tamošnjoj bolnici.

Evo što pišu vezano uz ovaj prijem u Dubrovniku na svojoj web stranici (www.jrdam.fr) na kojoj vode dnevnik o svom putovanju: „Jučer nas je loše vrijeme konačno dohvatilo. Lijevalo je cijeli dan. Dodajmo ovome i vjetar koji je puhao sučelice, a kiša nam je šibala u lice. Za pola sata bili smo mokri od glave do pete, odjednom se više nismo mogli zaustaviti kako bi napravili pauzu jer bi se smrzli. Prešli smo 90 km u komadu (od toga 11 km kroz Bosnu i Hercegovinu). Kucamo na vrata samostana nadajući se uistinu da će nas primiti kako bi se mogli ugrijati i osušiti odjeću. Primio nas je otac Mihael. Iako malo skeptičan u početku, konačno nam je ponudio prenoćište. Razgrnuli smo sve što je mokro, uključujući i šator, i pribili smo se uz radijator zamotani u pokrivače. Navečer smo malo prošvrljali starim gradom Dubrovnikom koji je toliko veličanstveniji kad nema svih tih turista izletnika. Vratili smo se 'kući' i umorni zaspali. Ovo jutro, otac Mihael nas poziva na doručak u 7 sati. Otvoren je i pažljiv i daje nam knjigu o sv. Dominiku na francuskom jeziku. Fotografirali smo se s njim za kraj i nastavili put. Ako sve bude dobro, večeras ćemo prenoćiti u Crnoj Gori.“