DUHOVNA GLAD – DUHOVNA HRANA

(Iv 6, 63 - 68)

Znamo osobe za koje mislimo da ih dobro poznajemo i onda se jednom iznenadimo na nekom njezinom promašaju ili velikom činu. I to nam nameće pitanje kako se postaviti prema svojem bližnjemu. Da li se treba distancirati ili još više zbližiti? Da, odnos udvoje uvijek je životna avantura. Odnos čovjeka i Boga je odnos prijateljstva i uzajamnosti. Bog se objavljuje čovjeku, a čovjek se treba otvoriti Bogu. Čovjek se 'hrani' Bogom, a čovjek je Bogu radost.

Psihološki bi se moglo reći: čovjek treba Boga, Bog treba čovjeka, iako je Bog slobodno stvorio čovjeka. Jer ga je slobodan (iz ljubavi) stvorio zato mu i treba. Uvijek se uspoređivalo potrebu Boga čovjeku sa svakidašnjim kruhom (hranom). Čovjek je po svojoj naravi otvoren prema vječnosti i potreban je vječne hrane, vječnog života. To nam svjedoči babilonski ep Gilgameš, egipatska Knjiga mrtvih i židovska Biblija. Svi upućuju na potrebu vječne hrane i ishrane za vječnost.

Koja je to hrana koja čovjeka hrani za vječnost i za njegovu sreću i puninu? Čovjeku je potreban kruh zemaljski i kruh 'nebeski'. Potrebna mu je materijalna hrana, potrebna mu je i duhovna hrana. Zato se ne može naći zadovoljenje tjelesne hrane u duhovnim sadržajima, kao ni duhovnu hranu u materijalnim sadržajima. Izgleda da se često u čovjeku dogodi zabuna, pa je sklon materijalnim 'kruhom' zadovoljiti i svoju duševnost. Cijeli se život u tome smislu orijentira, i na koncu se konstatira da je život bio 'prazan' i na koncu nije bio osmišljen. Iako je materijalna hrana također od Boga, pa i sama 'mana' nije zadovoljila čovjeka. Njemu je potrebna jedna druga hrana.

Čovjeku je potreban kruh koji nosi vrijednosti samoga Isusa. On je 'kruh koji je sišao s neba'. Tko je njega gladan i tko ga blaguje živjet će vječno. Samo kroz kruh – tijelo čovjek transformira sebe u vječno biće. Živi kruh – tijelo – potiskuje sve idole. Zato se ni u kojem slučaju duhovno ne treba materijalizirati. A da u čovjeku prebiva duševnost, to prihvaćaju svi ljudi, a to znači da je svima potrebna 'duhovna hrana'. To nije ni govor, ni priča, ni slika, to je 'dar s neba', Božji duh. Isus je cijeli bio prožet duhom, zato je njegovo tijelo i njegova krv tijelo za duh, za čovjeka, za osobu. Duh se očituje kroz tijelo, a tijelo je mjesto za duh. A ovo hoće reći njegovo tijelo je tijelo prožeto ljubavlju, tijelo je sakrament ljubavi. Samo preko tijela mi doživljavamo snagu ljubavi. Tijelo prožeto ljubavlju očituje čovjeka kao duhovno biće, a tijelo bez ljubavi je animalno (životinjsko) tijelo. Isusu je tijelo u funkciji duha.

To je teško bilo razumjeti i samim apostolima. Isus im je izgledao kao 'nebesko' biće. A tek kad su se oni preporodili razumjeli su radost tijela i duha. Tijelo prožeto duhom dobiva svoju puninu i veličinu. Zato nama Bog biva nerazumljiv dok ne oduhovimo tijelo. Tek ako poslušamo Isusov poziv kultiviranja tijela možemo prihvatiti fizičku žrtvu i požrtvovnost, altruizam i zajedništvo. Sve ove vrednote traže da se odreknemo nekih fizičkih (tjelesnih) sklonosti. Potrebno nam je kultivirati tijelo da bude  u skladu s našim duhom. Jer po tijelu svi smo mi i egoistični i zatvoreni u sebe. Duh nas čini altruistima i zajedničarima. Hraniti se Isusom znači hraniti se njegovim Duhom – a njegov duh se predaje kroz tijelo i krv koji su samo simboli (i više) duha koji daje život. „Duh oživljava – tijelo ne vrijedi. Riječi koje sam vam rekao su duh, i one su život“ (Iv 6, 63). Što je naš kruh života? Kruh naše sreće, naše ljudskosti?

Današnjem čovjeku koji je puno materijaliziran Isusov je govor do kraja 'tvrd', nerazumljiv i neprihvatljiv. Kao što su čovjeku mnogi Isusovi govori i pozivi nerazumljivi, te mu izgledaju da su protiv njega (čovjeka) samog. To je taj časoviti privid, zato je potrebna vjera da se nadiđe časovito 'priviđenje'. Isus s čovjekom sklapa savez duha i ljubavi, stoga kršćanstvo nema obrezanja nego sakrament krštenja kroz koji se sklapa savez ljubavi u duhu. Sada se Bog objavljuje u ljudskom srcu, a ne u brdima, očituje se kroz srce (čovjeka) a ne u grmljavini. Najveće je Božje svetište čovjekovo srce, više od svih svetišta na svijetu. U srcu se događaju 'vizije' i čudesa.

Marijan Jurčević, OP